MONTE ILIDŽA TAČKA BA
„Manchester United“ – „Zenit“, prenos fudbalskog Superkupa, Monte Carlo (OBN) - neizvjesnost same utakmice debelo premašuje neizvjesnost o suvislom komentaru one dvojice dilbera i to do te mjere da vrlo često izaziva spontanu i automatsku reakciju ljubitelja sporta - bjesomučno traženje nekog drugog kanala koji prenosi istu utakmicu. Stereo masiranje dvojice komentatora tokom prilično prosječne utakmice samo je titralo živce gledalaca a veza sa domovinom jedinom uspostavljena je u jednom trenutku lucidnom opaskom da Monte Carlo najviše liči na Ilidžu! Komšo: “Meni najviše liči na... Monte Carlo!“

THE OČI & KEŠ
„Zmijske oči“ – „Snake Eyes“, američki triler (ATV, OBN, NOVA) - kakva „navala“ na taj, inače sjajni De Palmin film. Ljubitelji učenja dijaloga napamet došli su na svoje, jer u samo dva dana film je prikazan na čak tri programa. Usput, nismo dugo na Pink televiziji vidjeli ono mačo peglanje zvano „Tango & Cash“ - tačnije od neki dan u vidu nenadjebivog Pink specijaliteta - film u devet pa repriza iza ponoći. Kad će opet?

SOAP TRASH
„Exkluziv“ (RTL) - izuzetno kretenska sapunica o onom infantilnom bračnom paru, manekenki i japiju stigla je i na ovu televiziju. Samo čekam da se nađe neko dobronamjeran i pametan pa posavjetuje ono dvoje imbecila da se najzad maknu sa televizije. Al' ko da gledam, nismo mi te sreće, jer je očito da im iznošenje vlastitog prljavog veša u javnost i te kako prija. Poznata Worholova teza o petnaest minuta slave u ovom slučaju dobila je nepotrebne nastavke u vidu X puta 15 minuta najgore vrste tuđe gluposti na televiziji.

SVAKOG DANA, U SVAKOM POGLEDU...
TTXT (OBN) - a, kakav napredak na teletekstu! Sad su vijesti bajate tek dva-tri dana. Komšin dodatak: “I bolje da je tako, bar me ništa onda ne može iznenaditi!“

A SAD, MALO BLUZA!
„Bluz - Povratak kući“, dokumentarni film (RTRS) - čuveni dugometražni dokumentarac slavnog režisera Martina Skorsezea. Vrlo dobar izbor!

VIŠAK
„Sve njegove žene“, (OBN) - američki film u kojem blazirani Richard Gere glumi ginekologa. Traumatično iskustvo za vjerovatno sve televizijske gledaoce posebno se odnosi na dugačku scenu u kojoj je prikazan pravi porođaj u skoro svim fazama. Za sve one koji su slučajno propustili taj film OBN ga je po starom običaju reprizirao naredne večeri. Zabezeknuti komšo: “Gledao film sa punicom a kod nje bio daljinski! Prebrojao sam sve rupe na plafonu.“

SOCTEVE
Kratko, internetsko tumačenje sociološkog značaja televizije: „Televizija spaja sliku i zvuk i danas je najuticajniji medij. Televizijska slika nosi najpotpunije i najsažetije informacije koje snažnije od bilo kojeg drugog medija djeluju na svijest gledaoca. Televizija neposredno djeluje na emocije kao nijedan drugi medij i kao takva, često se zloupotrebljava u političke i druge svrhe. Gledaocima televizije savjetuje se da vrlo kritično sagledaju svaku informaciju, jer su one ponekad vrlo pristrasne. Nasilni sadržaj može podstaknuti nasilno ponašanje.“ Potvrdu posljednje rečenice nedavno je usplahireno komentarisao neki sociolog (RTS2) koji je primijetio (!) da djeca koja često gledaju sportske kanale i na njima boks, karate i ostale mlatilačke vještine postaju agresivna (ma, ajde) i vrlo često u društvu svojih vršnjaka upotrebljavaju poteze viđene na televiziji! Eto, da gledaju recimo samo Vikom TV i onaj njihov nenadjebivi unplugged orkestar, ne bi im roditelji mogli nateći instrumenata!

DNEVNI MRGUDI
Ponekad, gledanje raznih dnevnika, vijesti, novosti, info-topova i ostalih informativnih emisija na televiziji možete početi pratiti tek nakon što zveknete neki lagani omamljivač i to ne samo zbog, uglavnom, loših vijesti nego i zbog samih voditelja/voditeljki koji nam te iste, uglavnom, loše vijesti saopštavaju! Svi su vrlo ozbiljni (situacija je ozbiljna!), vidno namrgođeni, utegnuti u odijela i kravate, sa metalnim glasom koji obećava gledaocima samo jednu vrstu „zabave“ – e, sad ste baš najebali! Dnevna doza ovako iskrcanih vijesti ubila bi u pojam i najgore pesimiste, tako da im je lagana preporuka da se prebace na slušanje radija - crne vijesti, al' bez slike! Ipak, utješni momenat kod „talking heads“ (glave koje govore) ogleda se u činjenici da se i oni, ponekad, kiselo osmijehnu i to kao po pravilu, na samom kraju informativnih emisija, vjerovatno samo zbog olakšavajuće pomisli - ah, najzad je gotovo! O veeeelikom osmijehu upornih gledalaca u istom momentu izlišno je i govorit!